Riječ urednice: vrijeme u kojem je nasilje nad Židovima očekivano
Između blagdana svjetla i svakodnevice straha - kada vjerska pripadnost postaje sigurnosni rizik, a nasilje se relativizira
Židovski je forum posljednjih tjedana bio u mirovanju. Puno je toga trebalo riješiti i odlučiti te je na trenutak zavladala tišina, mirujuća naslovnica. I upravo je prigodno jedan lijepi tekst o svjetlu i nadi trebao vratiti portal u život, odagnati tu virtualnu „tamu“, što i jest jedna od glavnih poruka židovskog osmodnevnog blagdana svjetla – Hanuke. U Zagrebu su se užurbano odvijale i pripreme za tradicionalnu ceremoniju paljenja prve svijeće na menori na glavnom gradskom trgu. Važni uzvanici, klezmer glazba i lijepa priča o čudu male svjetiljke ulja, snažna poruka o svjetlu koje je nepobjedivo, neovisno o tome koliko dugo trajala mračna razdoblja povijesti.
Tijekom jutra, nakon što sam zadovoljno stavila točku na spomenuti lijepi članak i ranom zorom nadgledala postavljanje pozornice na Trgu pokraj hanukije (tako se naziva blagdanska menora), stigla mi je obavijest o strašnom terorističkom napadu u Sidneyu. Pisalo je o barem 10 mrtvih (broj je u međuvremenu narastao na 16 u trenutku pisanja ovog teksta), 60-ak ranjenih, a među ubijenima i rabin organizacije Chabad-Lubavitch, iste one koja već više od desetljeća postavlja menoru na Trgu bana Jelačića doprinoseći oživljavanju i očuvanju židovskih običaja i tradicije u Hrvatskoj. Krvavi cicit koji se je isticao među fotografijama ispunio me je jezom, a još strašnije mi je bilo pročitati u jednoj od objava „očekivani napad u Australiji…“
Očekivani napad?! Ta riječ me boli već dvije godine otkako su napadi na Židove postali vrlo „očekivani“, višestruko očekivaniji nego prijašnjih godina. Sjetila sam se, naime, razgovora s dragim prijateljem s kojim sam podijelila zabrinutost zbog sumanutog rasta antisemitizma u svijetu, posebice u Europi, nakon 7. listopada. „Moraš biti svjesna toga da je to očekivano s obzirom na Izrael…“, rekao mi je sućutno, bez imalo zlih namjera. I složit će se mnogi – nekako logično zvuči nakon svega da je porast antisemitizma očekivan, zar ne?
Oprostite mi, ali meni zvuči podjednako strašno kad netko kaže da je očekivano da je djevojka silovana zato jer se je obukla provokativno, a isto tako znamo gdje su očekivano ubijene djevojke jer su odbile pokriti svoju kosu. U onom trenu kad nam sumanuta ubojstva civila zato što su neke nacionalnosti, vjere ili rase postanu normalna i očekivana, otvorili smo širom vrata nasilju i teroru.
Što pak reći o stanju vjerskih sloboda u kontekstu događaja u Australiji, ali i ostalih napada u svijetu? Proslava hanuke na plaži u Sidneyu bila je vjerski, a ne politički događaj. Sa stajališta sigurnosti i svijesti o tome da je Australija suočena s iznimno snažnim porastom antisemitizma, morali bismo priznati da je odluka o obilježavanju židovskog blagdana na plaži bila vrlo nepromišljena, događaj visokog rizika. U takvim okolnostima bilo bi mudro držati se prostora kojeg službe sigurnosti i policija mogu staviti pod nadzor. Uzvanici su na plaži Bondi bili izloženi poput glinenih golubova, a tako su i ubijeni – padali su jedan po jedan, od djece do staraca. Jer nije samo rabin bio meta; otac i sin su se u jezivom lovu na Židove okomili na sve okupljene, bez milosti. Odmah su izdane preporuke svim židovskim institucijama u Australiji da se otkažu javna okupljanja i obilježavanja hanuke iz sigurnosnih razloga. Vjerske slobode možda i postoje negdje na papiru, ali sasvim sigurno ne vrijede za Židove ili, bolje rečeno, postoje na vlastitu odgovornost.
U našoj (još uvijek) relativno mirnoj Hrvatskoj, barem kada je o terorizmu riječ, mnogi zaista ne mogu razumjeti zašto se Židovi toliko zatvaraju, čemu te silne mjere osiguranja? Pretjeruje li se? Mislimo li da smo tako posebni da nas svatko želi ubiti (i to pitanje sam imala prilike čuti, doduše ne od previše mudre osobe)? Pa, sigurno ne svatko, ali oni koji žele, u tome su vrlo uspješni - odgajani su od malih nogu i čekaju strpljivo priliku za barem jedan, ali vrijedan napad. S druge strane, treba li reći da je vandalizam uobičajen kada je o sinagogama riječ? Tako je nekako postalo normalno išarati zidove sinagoga kukastim križevima, razbiti prozore ili uništiti imovinu, to više nije ni vijest za medije. Slično je i s vandalizmom na židovskim grobljima, čak i u židovskim domovima, sve je to nekako - očekivano. Pritom se nisam ni dotakla antisemitskih napada, prebijenih, izbodenih ili propucanih pojedinaca jer su, eto, Židovi. Nitko ih pritom nije pitao za stav o Izraelu - to nisu bili politički atentati, već vjerski motivirana hladnokrvna smaknuća. Moram li se osvrnuti na činjenicu da se i dalje u brojnim krugovima Hamas još uvijek veliča kao oslobodilački pokret, a ne teroristička skupina?
Da budemo sasvim jasni; po pitanju stavova o ratu u Izraelu, kao i o politici Izraela, postoji podijeljenost čak i među Židovima. I prije rata u Gazi, a posebno tijekom rata, tisuće su ljudi bile na cestama Izraela u masovnim prosvjedima. Kritizirati politiku i djelovanje Izraela je općenito legitimno i nije antisemitski čin, kako u Izraelu, tako i izvan njega. Bilo tko bi na to trebao imati pravo, kao što imamo pravo zauzeti svoj stav te izreći mišljenje o politici, odnosno djelovanju bilo koje države. Možete i bojkotirati sve iz Izraela ako mislite da ćete time bilo što postići. Ali kad argumentirane rasprave i nekakav zdravi društveni aktivizam zamijene prijetnje životom, fizički napadi, uništavanje imovine i ubojstva neistomišljenika, tu više nije riječ o neslaganju, pa ni bijesu, već o čistoj mržnji koja se ničime ne može opravdati, niti smije biti dopuštena u navodno civiliziranim i demokratskim zemljama svijeta. Nikakva normalizacija nasilja, pa tako ni ona prema Židovima, ne može i ne smije biti – očekivana.
